Više informacija o Josipdolu

Josipdol je središnje naselje istoimene općine koja se nalazi u južnom dijelu Karlovačke županije. Nalazi se u Potkapelskoj udolini u prostranom polju u kršu, a okružen je brdima Veljunom na zapadu (534 m), Treskavcem na istoku (527 m) i Viničicom na sjeveru (421 m). Područje je naseljeno još od neolitika, što potvrđuju arheološki nalazi, ali se središte prostora pomicalo.

Drevna povijest bilježi japodsku civilizaciju i prijestolnicu Metulum na mjestu današnjeg Josipdola, na brežuljku Viničica iznad samog mjesta.

 Kasnija povijest Josipdola vrti se oko legende o njegovom nastanku koja objašnjava kako je Josipdol dobio ime. Car Josip II, sin Marije Terezije, na svom putovanju do Senja pao je s konja na mjestu današnjeg Josipdola zbog loše povezanosti cestama. Taj čin bio je povod za izgradnju legendarne ceste Jozefine.

Mještani vole reći da je Josipdol srce Hrvatske. I stara japodska civilizacija smatrala je da vrijedi ovdje napraviti najveći i glavni japodski grad i braniti ga svim srcem. U žestokim borbama za vrijeme opsade Metuluma ovdje je bio ranjen rimski vojskovođa Oktavijan. Njegovi memoari otkrivaju povijesnu istinu o tom događaju. U zadnjem pokušaju osvajanja Metuluma rimska vojska ranjenog Oktavijana krenula je u očajnički juriš. Branitelji Metuluma sa svojim obiteljima su pred tom navalom Rimljana počinili masovno samoubojstvo kako ne bi Rimljanima pali živi u ruke i bili bačeni u roblje. Sve stanovništvo drevnog Metuluma nestalo je u plamenu ili u borbi, a grad je do temelja razoren. Nakon pada Metuluma, rimskoj vlasti su se pokorili i preostali Japodi, a njihova je zemlja postala dijelom rimske provincije Ilirika. Tragična sudbina Metuluma odjeknula je čitavim Rimskim carstvom i dugo se prepričavalo o junaštvu branitelja i naroda ovog kraja.

Na području općine Josipdol nazali se mjesto Oštarije, Mjesto s četiri mosta, od kojih je najpoznatiji kameni Marmontov most, koji nosi ime po upravitelju tadašnje Ilirske pokrajine, Napoleonovom maršalu Marmontu, izgrađenom preko sada suhog korita rijeke Zagorska Mrežnica. Most se nalazi u središtu Oštarija i premošćuje rijeku Mrežnicu koje ne ispunjava korito tijekom cijele godine već samo kod većih kišnih razdoblja. Dužina mosta je 75 m i 95 cm, a korisna širina 4 m i 80 cm. Sastoji se od 12 lukova kroz koje protječe voda. Poslije izgradnje Novog mosta, ovaj stari služi samo pješacima i biciklistima.

Crkva u Oštarijama (nekada zvanim Otok ili Otočec), na posjedu krčkih knezova Frankopana, neosporno je najveća sakralna građevina Krbavske biskupije u srednjem vijeku, a posvećena je Čudesnoj Gospi od Otoka .Od te srednjovjekovne crkve samo je svetište ostalo pod krovom i u funkciji, a veliki brod postao je – dvorište.

Oštarska crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji od Čudesa u srednjem je vijeku svakako bila jedno od poznatijih Gospinih svetišta na tlu Hrvatske. Nalazi se na brežuljku iznad rijeke Mrežnice. Ta se lokacija tada zvala Otočec, neki misle, zbog otočića usred rijeke Mrežnice, stotinjak metara uzvodno od Marmontova mosta.

Godine 1450. ili 1451., dakle, tridesetak godina prije objavljivanja Modruškoga urbara, knez Martin dao je sagraditi veliku crkvu na brežuljku kod Otočeca, a dovršio ju je njegov brat Stjepan II. Frankopan. Njemu je bilo stalo da se započeta gradnja crkve što prije dovrši. Stjepan je u to vrijeme bio značajna osoba u životu Hrvatske, Austrije i Ugarske, pa mu je takav društveni položaj omogućio da 1460., zajedno s krbavskim biskupom Franjom Stipkovićem (Modrušaninom), u poslanstvu u Mantovi uspije kod pape ishoditi premještaj Krbavske biskupije u Modruš. On je također zaslužan za dovođnje austrijskih graditelja radi izgradnje i ubrzanja dovršenja crkve u Oštarijama. Zahvaljujući njima svod broda te crkve veoma je sličan gradskoj kapeli Sv. Jurja u Bečkome Novom Mjestu, čiju je gradnju vodio Petar Pusika od 1440. do 1460. na traženje austrijskog kralja Friedricha III. za njegovu novu prijestolnicu.

Najznačajniju i najslavniju prošlost na području današnje općine Josipdol imao je stari Tržan-grad, današnje mjesto Modruš. Uz grad Modruš i modruške događaje vezana je povijest uže i šire njegove okolice. Kroz cijelo hrvatsko srednjovjekovlje, sve do turskih ratova, Modruš je bio najveći i najznačajniji grad na putu između Zagreba i Senja, a »Modruški put« bila je najvažnija prometnica koja je spajala sjevernu Hrvatsku s Jadranskim morem.

Uspon i vrhunac dosegao je u 14. i 15. stoljeću, kada su u njemu stolovali članovi moćne hrvatske kneževske obitelji Frankopan, te je sa svojim brojnim crkvama i samostanima imao status Modruške biskupije.

Građeni od tesana kamena na način „riblje kosti“, bedemi i kule Tržan-grada predstavljaju izvanredni građevni objekt za ondašnje razdoblje, svjedočeći o vrlo kvalitetnom zidarskom poslu.

Postoje naznake da su u izgradnji sudjelovali i strani graditeljski majstori, najvjerojatnije s područja Mletačke Republike.